Kratki pregled hrvatskih i regionalnih ostvarenja sa samog konca prošle godine, od instrumentalnog electra preko hip hopa do kantautora i indie rocka.
Kandžija - Plafon (Zlatne žbice, 2019.)
Nakon solo albuma "Beton" iz 2018., Kandžija ponovno okuplja dugogodišnji prateći bend Gole žene. “Plafon” ponavlja manje-više sve znane obrasce njegove dosadašnje karijere; eklektične glazbene podloge koje vuku inspiraciju iz širokog žanrovskog spektra i satirični tekstovi s povremenom kritičkom oštricom i dalje su Kandžijin zaštitni znak. Problem je što je sve to često toliko nefokusirano i razasuto kroz desetke različitih glazbenih komadića i tekstualnih onlinera pa je rezultat još jednom bliže stand up komediji nego standardnom hip hop. To nije nužno loše, jer barem 70 posto albuma predstavlja zabavno slušanje.
ABOP - DELTA (PDV, 2019.)
Dugoočekivani prvijenac zagrebačke koncertne electro atrakcije ispunio je sva očekivanja i konačno ih potvrdio kao jedan od nazanimljivijih aktualnih hrvatskih bendova. Sastav čine bubnjari Ivan Levačić i Ivan Vodopijec, basist Erol Zejnilović te Ivan Božanić i Bogumil Kulaga na analognim i digitalnim sintesajzerima. Vođena naglašeno sviračkim, ljudskim pristupom organsko-elektronska mješavina stilova s lakoćom prolazi kroz elemente starog electra, housea, big beata, kraut rocka i techna, odnosno prošlost i sadašnjost elektronske glazbe. Sve pjesme su vrijedne pažnje, ali bih izdvojio epski uvod "De Laurentiis", posvetu svim synth herojima sedamdesetih te eksplozivnu završnicu "The Flame of Golden Fire", koje se ne bi postidjeli ni The Chemical Brothers iz zlatnih dana.
Detmeć - Na rubu (Croatia Records, 2019.)
Požeški rap rock band Detmeć ponosno svira uvijek omalovažavanu, no danas bome i zanemarenu kombinaciju žanrova. Glazbeno gledano, bend je funkcionalan, pažljivo balansiran između dvaju prevladavajućih žanrovskih izbora. Suvremenih elektronskih umetaka ima taman toliko da ne zvuče kao da je 1993., a većina od deset pjesama je koherentna i dobro zaokružena. Povremeni stilski iskorak poput spoken word komada "Hotelska soba" pokazuje da je bend sposoban razmišljati izvan okvira koji su si sami zadali. Prava zanimljivost albuma ne krije se u korektnoj, ali i dobro poznatoj glazbi koju smo čuli u raznim izvedbama posljednjih tridesetak godina. Svim vrlinama i mana unatoč, uključujući i pomalo isforsirani centrizam singla "Dijelimo se!", Detmeć uvjerljivo prikazuju perspektivu slavonskih adolescenata, a upravo je ta sposobnost predstavljanja ciljane demografske skupine i neka osnovna mjera vrijednosti ovakve, nimalo suptilne glazbe.
(The) Lessser Men - References, Reflections: Revelations (Geenger Records, 2019.)
Premda je dosta loše prošao kod hrvatske kritike, drugi album (The) Lesser Men jedno je od najambicioznijih i najzaokruženijih domaćih indie rock ostvarenja u proteklih nekoliko godina."References, Reflections: Revelations" se ne boji eksperimenta. Osnova pjesama manje je više konvencionalna pop struktura, ali nadograđena atmosferičnim, promišljenim arnažmanima koji cijelom projektu daju dozu nesvakidašnje ozbiljnosti. Kad se tome pridodaju i efektni, sugestivni singlovi poput "Trilogy" i "California Dreaming Revisited", dobijemo izazovno baroque pop ostvarenje koje bez problema stoji uz bok recentnijim radovima Tindersticksa ili kanađana Timber Timbre.
Zustra - The Twinkling of an Eye (Self-released, 2019.)
Singl producentice/kantautorice Ariane Zustre, Dubrovčanke s berlinskom adresom, jedan je od nekoliko koji najavljuju potencijalno dugosvirajuće ostvarenje. Na tragu izvođačica poput Zole Jesus, Florence and the Machine ili Banks, Zustra stvara moderni potamnjeni pop umotan u guste slojeve elektronskih aranžmana. Sve skupa zvuči vrlo dotjerano i profesionalno, ali za potpuni dojam ipak treba pričekati EP ili album.
Frenkie Kontra Indigo - 20/20 (Universal, 2019.)
Treći dio "putničke" serije FMjam hip hop trojica sniman je u Los Angelesu. Slično kao i "Putanja" sniman u Berlinu i "Egzil" sniman u Tokiju, "20/20" se konceptualno jako oslanja na činjenicu da je sniman izvan BiH. No, ne očekujte društvenu angažiranost s početaka Frenkijeve karijere; ovo je uglavnom usmjereno na klasičnu "battle rap" priču, ondnosno beskonačne stihove o tome koliko su Frenkie i Kontra odlični MC-jevi i kako "trgaju mikrofone". Ono što spašava album od čiste dosade su Indigovi beatovi koji s lakoćom spajaju utjecaj različitih hip hop era od boom bapa preko bling blinga do trapa pa kroz 35 minuta cijelom tom "tko sam, što sam" nastupu daju kakvu takvu dinamiku i naboj.
Zayn - You (Self-released, 2019.)
Bjelovarski post/math metal bend Zayn već nekoliko godina neumorno izdaje materijal iz tetralogije koju su nazvali MONOLIT. U pitanju je glazba koja će nažalost zaintrigirati malo koga izvan ljubitelja instrumentalnog metala i djenta, no to ne znači da relativna hermetičnost automatski označava i nepotrebnost. Sve tri kompozicije su vidljivo promišljene i spretno odsvirane i aranžirane, a kao najveći plus izdvajam korištenje dinamike tiho-glasno kao možda i najvažnije kvalitativne odrednice ovakve glazbe. Dodatni bod ide za sve kvalitetnije ukomponirane syntheve koji svojim karpenterovskim minimalizmom unose prijeko potrebnu dozu atmosferičnosti u načelno vrlo napete instrumentale.
Sun U - Discover (Aquarius, 2019.)
Najbolja stvar u vezi debitantskog albuma Sanje Šiljković a.k.a. SUN U je to što zvuči svježe. Većina pjesama kao da je pripremljena u kuhinji Disclosure ili Flume pa je takva nedvosmislena orijentacija na suvremeni klupski zvuk nešto što vrijedi pohvaliti, čak i pod cijenu zaobilaženja radiofoničnih ustupaka. Ono što je manje dobro jest relativna uniformiranost pjesama koje je često teško razlikovati jednu od druge pa slušanje albuma u komadu predstavlja relativno monotono iskustvo. Svejedno, drugačiji pristup treba makar načelno pohvaliti, pa se možemo nadati da će se kvaliteta zvuka poklopiti i s nešto pamtljivijim pjesmama.
Consecration - Plava laguna (Geenger Records, 2019.)
Prava je šteta što nisam čuo "Plavu lagunu" bar malo prije sastavljanja godišnjih lista. Kako su nekadašnji metalci postali "EKV susreću The War On Drugs"? Ne znam, ali ovaj album mi predstavlja ugodno iznenađenje. Cijelo ostvarenje ima pažljivi filter nostalgije koji mu daje vrlo osebujan osjećaj ekstatičnosti. Korijeni benda osjete se u vrlo žustrom pristupu instrumentima, ali dominira izrazito jak synth rock osjećaj i jednostavna poetika koja se savršeno uklapa u prevladavajući osjećaj glazbe.
Damir Avdić - Radikalno šik (Kapital Rekord, 2019.)
Najgora stvar koja se mogla dogoditi Damiru Avdiću je da dođe do stupnja "izdao je još jedan album". To jest i nije njegova krivnja - kad izdaš osam verboznih albuma samo glasa i gitare, mora doći do zasićenja kod slušatelja. A to je zapravo poprilična šteta jer je "Radikalno šik" pun otrova i oštrih opservacija. Šok novog koji je svoj vrhunac doživio s "Main Kapital" iz 2012. možda je odavno iza nas, ali Avdić ostaje najosebujnija i najpotrebnija kantautorska figura ovih prostora, čak i kad vam se ne sviđa posebno što ima reći.