Najbolji domaći albumi 2019. godine
Još jednom je došlo vrijeme da se prisjetimo izdanja koja su obilježila 2019. godinu. Iako mnogi tvrde da je 2019. bila nešto slabija izdanjima od prethodne, možemo reći da je u 2019. godini prevladavala kvaliteta pored kvantitete.
Godina za nama iznjedrila je zanimljiva izdanja, neka su vjerojatno i nepravedno izostavljena s naše liste, a spominjat će se još dugo u glazbenim krugovima. Ipak, glazbena redakcija je svoju listu sastavila kroz krug nominacija i nekoliko krugova glasanja, a ona izgleda ovako:
“Portofon” je jedno sve-najbolje, jedno javi-se-za-kavu, pozdravi-mamu, proći-će i fališ-mi, vic utemeljen na opreci pametan i glup, cliché kojem jednostavno ne možemo odoljeti – klišej s karakterom klasika. Svi su nam njegovi elementi, od onih progresivnijih do onih pop-ivnijih poznati i bliski, a opet ne možemo, a da ne kažemo da album zvuči baš kao Porto Morto i ništa više ili manje. Pjevno, plesno, pametno i peckavo kad treba. Bez pretenzija na tragu „ovo će biti album godine“ i slično, drugi album Porto Morta stvoren je da osvoji svakog tko ga posluša do kraja. Govorim iz svog iskustva, jer sam album pustila onako forme radi kao pratnju za radni dan i odlijepila kad sam stigla do posljednje pjesme Sjedni. Sretne su me okolnosti smjestile u stolicu na kotače koja je dobro podnijela takvu reakciju. Na drugo slušanje pokorile su me Sajle, Bijeg i Alarmi. Treće slušanje navelo me da napišem ovaj kratki tekst. Više ne brojim, samo se vrtim u stolici, navijam alarme i razvlačim sajle, pjevam „Kreni na vrijeme! (…) Ptice me zovu da dođem i ja (…) Ne mogu pričat’ s nikim ‘ko će doznat.“ (Ni)kakav radni dan…
2. Seine – “22”
Na ovom čudnom popisu nalazi se nekoliko pop tarts albuma i nekoliko onih drugih koji su proizvod podrumsko-ulične varijante muzičkog elitizma iliti ear-bleeding simfonije. “22” pripada drugoj grupi. Ovdje su bendovi koji su dobri u onom što rade i bendovi koji postaju sve bolji u onom što rade. Seine je u posebnoj kategoriji benda koji izbjegava definirati što to točno radi pa kliže između uspravnog i naglavce, kao da slijedi neke podvodne struje koje samo rijetki muzičari čuju.
No bez obzira na to klizanje “22” je album jakog vizualnog i soničkog identiteta. Upravo zbog toga pripada gore spomenutoj drugoj grupi albuma. Riječ je o štivu kroz koje se nije lako probiti. Seineov prvenac “Sno Sna”, kojeg smo imali na istoj listi prije dvije godine, bio je prožet nekom blagošću koja se ovdje utopila u čistom opstojanju. Albumom dominira motiv novca kojeg nema. U opisu albuma piše: „Ovaj album je podsjetnik da ne ide sve uvijek glatko, da nešto krcka. Trenje je stvarno.“ Od pjesme Nebo koja otvara album pa do epske Borovnice i El Zla, ovaj album hrani se općom nesigurnošću bez opterećivanja -izmima, prošlošću i pojedincima koji vrte kolo.
Vrlo vjerojatno najvažniji album na ovom popisu, možda i prevažan da bi zauzeo prestižno prvo mjesto. Nije naodmet spomenuti da bi njegova live varijanta bila još relevantnija. Seine su nam nesumnjivo jedan od najboljih live bendova.
Valentina Sertić
3. pocket palma – “pocket palma”
Kad se vozim na biciklu ili ubijam sparne subote, želim slušati Stevea Winwooda i pocket palmu. Nešto je predivno i rijetko na ovom albumu, a nema veze s tekstom. Riječ je o njegovoj toplini i putenosti, riječ je o vokalima čiji dah gotovo da osjetite na vratu dok slušate album. Tekst je tu tek da vas podsjeti na glavnu ideju povratka poznatome, jer to je ta džepna hladovina zbog koje smo snimali mikstejpove i pržili CD-e, time se tješimo.
Kad je don Grubišić s Radio Studenta u svojoj slavnoj šihti 6. lipnja rekao da mu sve to jako zvuči kao nipplepeople, malo sam se trgnula, jer mi je nipplepeople hladna strana te electropop medalje. Sve u vezi njih nekako me odbija od njih. Da u sebi imaju slične topline kao pp, vjerojatno bi i znala više od ona njihova dva hita od kojih je jedan cover. Ako s ikim, ja bih ih usporedila sa Svemirkom, jer sada barem pjevaju na hrvatskom i vrlo uvjerljivo odaju počast sahranjenoj ex-yu sceni i grupama kao što su bile Xenia ili Denis&Denis. No za razliku od gore spomenutih, Anja i Luka to rade i vokalnom izvedbom.
4. Chui – “Iz kapetanovog dnevnika”
Toni Starešinić (klavijature), Vojkan Jocić (saksofon), Konrad Lovrenčić (bas) i Ivan Levačić (bubanj) četvorka je koja je stvorila album “Iz kapetanovog dnevnika”. Iako instrumentalna glazba nije pretjerano popularna, Chui bi to mogli promijeniti.
Ovo je album glazbenika koji su se okupili kako bi svirali iz čiste ljubavi prema glazbi, a to se na albumu i osjeti. Žanrovski mix jazz fusiona, progresivnog rocka i psihodelije zapravo daje široku lepezu zvukova za svačije uho. Eternautova tema otvara album s osam pjesama od kojih tri nisu instrumentali, a u njima se čuju Josipa Lisac, Boris Štok i Željka Veverec. Neopterećeni zapisi ovog albuma prenose lakoću kojom glazbenici barataju sa svojim instrumentima i s povremeno ubačenim smijanjem odašilju pozitivnu energiju.
Vlatka Semenčić Petrih
5. Šumovi protiv valova – “Šumovi protiv valova”
Ovaj album ima dva vrhunca, prvi su treće po redu Pulsacije, a zatim šesta po redu Zlo je dobrou koju s jednakom pažnjom kao i na Na rubu povijesti vodi Beskraj. Završetak albuma ostavlja dojam mira prije oluje, a njegova oluja konačan je udar glazbenosti koja se skuplja tijekom cijelog stvorenja svojeg izvođača. Zamislite četiri čovjeka koja mirno stoje pod sivim olujnim nebom, stojeći čvrsto s pogledom u ravno, surađujući s grmljavinom i kišom kao divovskom kulisom i vjetrom kao moćnim instrumentom što puše za njima – to su Šumovi protiv valova.
Ovaj album epska je priča ispričana zavidnom glazbenom vještinom, a materijalizacija umijeća benda napokon im nudi portal široj publici. Konačni snimak bez mastera nudi iskustvo koje nije umjetno, koje sadrži esenciju Šumova i njihove majstorske žive izvedbe, a pojava koja se godinama čuvala samo pod zvonom kultnih glazbenih mjesta napokon je dobila i svoju vrlo dobrodošlu široku dostupnost.
6. Kandžija – “Plafon”
Grupa ovih ljudi koja je napravila album može zapravo što god hoće. U svemu je pronađena mjera, isproduciran je detaljno i precizno, ali nije preproduciran. Prenesena je i prava doza eksplozivnosti i energije koju pružaju na svojim live nastupima. Negdje je Stjepko, negdje je Kandžija. Negdje se šali, negdje je ozbiljan, negdje je s Toxarom, negdje je sam za mikrofonom. Rasporedilo se to sve na ovom albumu i nadam se da ovaj “Plafon” nije njihov zadnji dosegnuti plafon. Britak i satiričan album stigao je na vrijeme da bude uvršten na liste za izdanje godine.
7. Nemanja – “Tarot funk”
Mislim da me ni jedan album nije ovoliko oduševio još otkako je Svemirkovih albuma. Nemanju pratim već neko vrijeme, a kad sam pročitala da je novi album inspiriran glazbenim pravcima koji su žarili i palili šezdesetih i sedamdesetih na području Male Azije, Tajlanda i Kambodže, nisam mogla dočekati da ga čujem. “Tarot funk” je album koji čak ne bi ni zvučao našim i iz ovog vremena, da nije vokalnog dijela Nikol Ćaćić na pjesmi The High Priestess. Nemanja nas vodi na daleko putovanje koje nema granica, “Tarot funk” je osvježenje na našoj sceni. Lako je slušljiv, samo teče kroz vrijeme. Bez problema ćete se navući na ovu (većim dijelom) instrumentalnu rapsodiju.
8. Klinika Denisa Kataneca – “Rode”
“Rode” s trajanjem ispod 20 minuta najbolje funkcioniraju kroz naslovnu pjesmu, potom Čeljad i već otprije poznatu Klinika u kojima sav onaj teret melankolije i anksioznosti dobije euforični epilog manifestiran pokajničkim i patničkim vapajima kojima upravo često osporavani vokal daje na snazi i autentičnosti. Teško da bi Katanecova lirika ovako dobro funkcionirala u drugim okolnostima i pod patronom eventualne vokalne superiornosti, ako ništa, ne bi bila toliko uvjerljiva.
Konačno, Denis ovim izdanjem potvrđuje sposobnost da s muzičarima različitih stilova i afiniteta (Felon, Denis Okanagan LTD) i ovom u odnosu na “Nikta Zorja” sasvim drugačijom postavom Klinike Denisa Kataneca funkcionira suvereno ne zadirući u suštinu stvari koja se najprije ogleda u njegovom poetskom biću i stavu apsolutnog (anti)junaka.
9. Killed a Fox – “Crown Shyness”
Killed a Fox na novom albumu “Crown Shyness” zvuče moćno, mračno i mistično. Glazba ukorijenjena na grungeu s primjesama NU metala protkana harmonijama posuđenim iz frigijske ljestvice (koja je proslavila System of a Down) i vođena jednim od najboljih rock vokala s ovih prostora poziv su na slušanje čak i ako niste obožavatelj rock zvuka kasnih devedesetih. Definitivna preporuka.
10. (The) Lesser Men – “References, Reflections: Revelations”
(The) Lesser Men su četveročlani zagrebački bend koji je u listopadu objavio svoj treći studijski album “References, Reflections: Revelations”, dvije godine nakon prethodnog “Bedrooms”. Ovo je album koji je jednom riječju drugačiji. Kroz mix žanrova i nivoa energije od visoke do umjerene (The) Lesser Men poslužili su glazbu koju su radili po svojoj mjeri i jednostavno furaju svoj film. Od svih pjesama s izdanja izdvojila bih Trilogy s Irenom Žilić i Sooner Or Later koja zvuči U2- ovski. Baš kao što i sam naslov sugerira, ovo je skup razmišljanja i zapravo jedna interna inventura.
Vlatka Semenčić Petrih
Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.
